Portugal za pamćenje: ažuleje sa buvljaka i amaterski fado

24.10.2016

Autor: Jelena Mikić

Ne pamtim koliko dugo sam želela da odem u Portugal. Ali uvek bi se nešto „isprečilo“ – low cost karta do Rima, prijateljičin prijatelj našao povoljan stan u Istanbulu preko Airbnb-ija ili je neko predložio vikend put do Beča. Istini za volju, želela sam nešto drugo za svoj Portugal, jer kako se ispostavilo ova predivna zemlja i jeste „nešto drugo“.

porto-train-stationMoja prva tačka na putu do zemlje fado muzike i divnih, ponositih i ljubaznih ljudi, bila je agencija Travel Boutique. Baš sam nekako zamislila da mi oni mogu pomoći oko aranžmana i nisam pogrešila. Brzo su shvatili kako ja doživljavam i šta očekujem od putovanja – ne shopping turu, ne „izletelo u poslednjem trenutku“, ne praznično putovanje ili produženi vikend. Želela sam da osetim dušu ove zemlje, da živim kao Portugalci tih desetak dana i da kući donesem, pored ažuleja sa buvlje pijace, autentično iskustvo. Predusretljivi, strpljivi i veoma profesionalni ljudi iz agencije su mi našli odličan let, preko Minhena u odlasku i Frankfurta u povratku, sa minimalnim čekanjem na aerodromima, što mi je posebno značilo. Dodatno sam zahvalna na Lufthansinim letovima budući da sam zbog svoje frequent flyer kartice uživala u lounge-u sa besplatnim čajevima i kafama uz kompletan arsenal dnevne štampe iz cele Evrope.

Ljudi iz agencije su mi predložili i fenomenalan hotel u Alfami – jedinom delu grada koji nije pretrpeo posledice razornog zemljotresa koji je Lisabon pogodio 01.novembra 1755.  Isprva sam bila pomalo razočarana kada sam saznala da je ceo grad uništen tom prilikom, očekujući neautentičnu repliku nekog tadašnjeg popularnog evropskog grada. Medjutim, čim sam stigla na trg Praca do Commercio, bilo je jasno da je premijer Marquis of Pombal koji je zaslužan za tadašnju rekonstrukciju Lisabona, odista preneo duh Pariza, ali na jedinstven nacin. Poznat kao pragmatičan čovek, poznat je po jedinstvenoj motivacionoj poruci nakon zemljotresa „Šta dalje? Sahranimo mrtve i izlečimo žive.“

U Alfami, pragmatični premijer nije imao mnogo posla, te je ovaj deo zaista ostao kakav je bio i vekovima unazad. Uske, krivudave ulicice, balkoni toliko blizu da komšiji mozete zalivati cveće sa svoje terase ili iz tramvaja dok stoji, predivne male pekare sa mirišljavim pecivima, bez greške parkirani bicikli i čuveni tramvaj 28, fadoodveli su me u jedan nepretenciozan, neopterećen i  iskonski jedinstven Lisabon i na pravi Fado, onaj amaterski, po kome je ova četvrt poznata.

Nikako, ali nikako nisam želela da idem na „turistički paket: fado + večera“, što i ne preporučujem bilo kome. Amaterski fado je ono što želite da čujete, a moja preporuka je „Tasca de chico“, mali fado bar gde dan danas Mariza svraća da peva sa lokalcima. Nisam dala da me zavara izgled sumnjivog, zadimljenog lokala gde sa drugim gostima delite jedan od tri i po stola koliko ih ukupno ima – to je bio pravi FADO u izvodjenju amatera i samog vlasnika, koji neodoljivo podseća na Mišu Kovača i prodaje svoje CD-ove.  U Alfami je i Muzej fada – stići ćete sami do njega sigurna sam :).

Moja sledeća destinacija bili su vidikovci gde je stecište mladih. Jedno takvo mesto je kod kafea NUBAI (blizu trga Rossio) ili Sao Žorž zamak koja pruža mogućnost uživanja sa pogledom na ceo  grad. I naravno – Bairo Alto za večernji provod. To je boemska četvrt gde se izlazi i neguje jedinstven princip – uzmeš piće u jednom baru i šetaš okolo. oceanauriumZa ljubitelje morskih dubina i ko želi da konačno pronadje Nema, destinacija je lisabonski Okeanarijum, jedan od najboljih na svetu. A za malo mističnije, manastir Jeronimus u tipičnom manuelitskom (najlakše bi bilo reći „kitnjastom“, gotovo „čipkastom“ stilu) je idealna baza za malo mira i tišine (jedno od mojih omiljenih mesta u Lisabonu).

Preko dana moja baza je bio neki park, na primer Estrella gde ležite na travi, pijete kafu i upoznajete ljude, opuštene, zanimljive sa kojima se združite i završite na nekoj sjajnoj lisabonskoj žurci ili ih možda više nikada ne vidite, ali zapamtite iskrene osmehe i par sati sjajnog razgovora.

Belem – podjednako autentičan deo Lisabona, kao Alfama, sa sjajnim muzejima od kojih izdvajam Muzej kočija, Muzej savremene umetnost Berardo i Planetarijum. muzej-kocijaI na kraju bilo kog obilaska – Pastéis de Belém, jedinstvena poslatičarnica i čuveni istoimeni slatkiš, koji bih opisala kao slatku gibanicu, u kojoj sam uživala uz kafu iz obližnjeg Starbucks-a. Za sve one koji su „amerikanizovani“ kao i ja, pa pred svako putovanje u neki evropski grad, za svaki slučaj, na mapi obeleže i lokacije ovog svetskog lanca kafeterija.

Lisabon je grad u kome ne morate imati plan….idite gde vas ulice vode. Ja sam tako završila na flea market-u, Feira da Ladra, nedeljom, koji bi u prevodu na srpski najbliže bio „buvljak“, ali ta reč toliko kvari doživljaj da bih se radje držala engleskog naziva. Čuvene pločice – ažuleje, keramika po bagatelnim cenama, slike Lisabona od nepoznatih autora samo su neke od predivnih, „vintage“ stvari koje danas zauzimaju svoje mesto u mom stanu.

Divni ljudi iz agencije su mi organizovali i izlet u Porto i dali sva uputstva koja nesebično delim jer su značajno uticala na moj doživljaj. Porto je udaljen oko 300 kilometara od Lisabona, ali je izvodljivo otići i vratiti se u jednom danu ako uzmete brzi voz Alfa Pendular. Porto je pomalo mračan, ali na privlačan način i osvaja gotovo odmah. porto-vinarija-2Ipak, da se ovaj putopis ne bi pretvorio u životopis, izdvajam vinarije. Preporuka koju sam dobila je bila za degustaciju i obilazak vinarije Taylor, koja je jedna od retkih u vlasništvu porodice, a ne kompanije i gde se može kupiti desetogodišnji Porto, vino koje je kao sorta malo jače, gotovo kao liker vino. A kad smo kod vina, samo je jedna stvar tačna: koje god vino da odaberete i gde god u Portugalu, nećete pogrešiti. U Portu izdvajam i park sa kristalnom dvoranom i Maus Habitos, kulturni centar za izlaske, kafe, druženja.

Iako potpuno fascinirana Lisabonom, odvojila sam se od njega još jednom da obidjem Sintru, divno malo mesto na petnaestak kilometara od glavnog grada, koja je bila rezidencija kraljeva, a danas odmaralište bogatih Portugalaca sa zamkom Pena, koji zaista izgleda kao iz bajke. A kada već stignete u Sintru, još svega pola sata vas deli od kraja Evrope jer bukvalno vam toliko treba do Cabo da Roca, najzapadnije tačke na našem kontinentu. Sigurna sam da nikada neću zaboraviti scene ljutog Atlantika kako udara o kopno i beskonačne pučine koja počinje ispod vaših nogu, a završava se na kraju sveta.

Sledeće destinacije su bile Estoril i Cascais. Estoril je bio elitno mesto u prošlosti, gde vredi posetiti hotel Palacio, gde se tokom Drugog svetskog rata okupljala interesantna ekipa – od špijuna i kontraobaveštajaca, do Jevreja i ruskih emigranata na putu ka Južnoj Americi. Priča se da je tamo Ian Fleming dobio inspiracju za lik James Bond-a. Za ljubitelje brzine, Autodrom u Estorilu je bio „domaćin“ Formule 1 od 1984. do 1996. Cascais je ipak najpoznatiji po plažama….i uživanju :).

Posle deset dana, sjajno organizovanih i uz ogromnu pomoć agencije Travel Boutique koji su osmislili plan i uticali na ceo doživljaj, ipak sam ostala željna Portugala. Naprosto, zato što je nemoguće ne ostati. Budućnost nam, sigurna sam, donosi još novih druženja :).

Logo Travel Boutique

Molerova 3, I sprat, 11000 Beograd |
Tel: +381 11 344 00 44 |
E-mail: office@travelboutique.rs
Copyright ©2020. Travel Boutique |
Sva prava zadržana.